Epidemija ebole koja je u toku je najveća do sada zabiliježena i zahvatila je nekoliko zemalja u Zapadnoj Africi. Počela je u Gvineji u prosincu 2013. i proširila se na Liberiju i Sierra Leone. Mali broj slučajeva je zamijećen u Nigeriji i jedan u Senegalu i Maliju no nisu prouzročili daljnje širenje. Importirani slučajevi u SAD-u i Španjolskoj su doveli do sekundarnih infekcija medicinskog osoblja ali se, na sreću, nisu dalje širili. Do veljače 2015. godine SZO je izvijestila o 23 217 suspektnih slučajeva i 9 353 smrtnih ishoda zbog ebole iako se vjeruje da ove brojke čak ne pokazuju prave dimenzije epidemije. Smrtnost je visoka, oko 71% (čak i među hospitaliziranim pacijentima do 59%). Virus ebole je prvi put opisan 1976. godine u dvije paralelne epidemije u supsaharskoj Africi. Ovo je 26. epidemija i prva zabilježena u Zapadnoj Africi. Prvi, „index“ slučaj je vjerojatno dječak na kojega je virus prenešen uslijed kontakta s izlučevinama životinja. Pretpostavlja se da su šišmiši rezervoari infekcije. Prijenos s čovjeka na čovjeka se događa u direktnom kontaktu s krvlju ili izlučevinama osobe sa simptomima bolesti ili kontaktom s kontaminiranim predmetima. Nema dokaza o prijenosu putem zraka. Inkubacija je od 2-21 dan. Bolest obično počinje sa simptomima sličnima gripi (umor, vrućica, bolovi u zglobovima). Kasnije se javljaju glavobolja, mučnina, bolove u trbuhu koje slijedi uporno povraćanje i proljev. U prethodnim epidemijama je zamijećeno krvarenje (unutarnje i vanjsko) koje se u ovoj epidemiji ne pojavljuje u značajnom broju. Nažalost, nema specifične prevencije ni liječenja, no simptomatske i suportivne mjere poboljšavaju preživljenje oboljelih. U liječenju je važna agresivnana doknada tekućine i korekcija elektrolitskog disbalansa. Iako je postignut pad broja oboljelih, SZO izvještava kako se taj pad, unatoč svim poduzetim mjerama, zaustavio.